Witt. poistovjećuje predmete i stvari, no ne pridaje im navedena značenja. Predmeti/stvari dobivaju posve novu funkciju, a u Tractatusu predstavljaju neke od najčešće spominjanih pojmova. Kaže:

Predmeti čine supstanciju svijeta. Zato oni ne mogu biti složeni. 2.021

Gajo Petrović smješta ovakav koncept u filozofiju neizrecivog koja se služi filozofijom logičkog atomizma. Atomizam u filozofiji povezuje se s antičkim razdobljem, te djelima Demokrita, Epikura, Leukipa… Karakteristike antičkog atomizma su u svođenju materije na najmanje moguće čestice koje se povezuju po nužnim, prirodnim zakonima. Ako se pitamo gdje su sličnosti Witt. razmišljanja i atomizma, uočit ćemo strukturu koja se svodi na čestice (predmeti/stvari) koji uspostavljaju odnose (činjenice, stanja stvari) – sličnost sa prirodnim zakonima atomista, te oblikuju svijet (cjelokupnost veza stvari).  Ne treba zanemariti da se Witt. bavi jezikom, a svemu nadređuje logiku – što je također različito od antičke atomističke koncepcije.

Karakteristike predmeta koje navodi Witt. ukazuju na sličnosti s najmanjim česticama – atomima, jer se navodi: supstancija svijeta, čvrsto, postojeće, forma svijeta, svojom konfiguracijom određuju materijalna svojstva svijeta, međusobno ulančani, samostalni i nesamostalni….

Zanimljiva je opservacija na temu predmeta i broja → predmeti se označavaju imenima, a brojevi znakovima? Prototraktat 4.10226; 4.126(3)

U građanskom društvu, predmet se povezuje s kućom koja postaje paradigma društva.Kroz predmete ističe se dualizam mišljenja. Unutrašnjost kuće odvaja se od ostatka svijeta svjedočeći o građanskom moralu:

Građanina ne razdire dvojba između altruizma i egoizma: on je egoist prema vanjskome svijetu (na burzi, slobodnome tržištu, u kolonijama) i dobar otac, odgajatelj te filantrop među zidovima vlastita doma. Građanin nema moralnih dvojbi: kod kuće je moralist i puritanac, a izvan doma licemjer i slobodoumnik s ženama iz radničkih četvrti. To se pojednostavljenje u praktičnom smislu ne smatra dvoznačnim: naprotiv, zrcali se i u tome kako se drugima predstavlja građanska kuća, kroz predmete, namještaj i stvari koje nužno moraju istodobno izražavati raskošnu i čvrstu ljepotu.

Umberto Eco: Povijest ljepote

Kako se Eco bavi ljepotom, tako pronalazi nova mjerila ljepote koja se vezuju uz vrijednosti građanskog društva. Tržišne vrijednost koje se čine ključnima u građanskom društvu, postaju estetska mjerila lijepog. Cijena predmeta utječe na poimanje lijepog.

Možda ne živimo u viktorijanskom razdoblju, ali sačuvali smo neke viktorijanske / građanske norme garnirane neukusom, jeftinoćom i masovnom proizvodnjom. Čini se da estetski lijep predmet postoji u vrhunskom dizajnu – koji ima i pripadajuću cijenu – ali nisam sigurna da su naši novi građani u stanju prepoznati vrijednosti tih predmeta čak i unatoč visokim cijenama…

Ono što me zanima kod predmeta nisu oni sami (tj. pojedinačne karakteristike) nego njihove relacije u svakodnevnom okruženju. Kako su poredani? Jesu li uredno posloženi ili neuredno nabacani? Odražavaju li pravilan ritam svakodnevnih aktivnosti ili nasumičnost svakodnevnih radnji? Jesu li reprezentativni – otvoreni prema slučajnom promatraču?

Na izvjestan način raspored predmeta otkriva strukturu razmišljanja, ali i planove, želje, ambicije. Mislim da se tim problemom bavila psihoanaliza od samih početaka.

U knjizi Susan Sontag U Americi nalazi se zanimljiv citat:

Posjedovanje stvari bila je tehnika utjehe. Četke srebrnih drški, damastni stolnjaci i ubrusi, četiri golema kovčega u kojima se nalazilo tisuću knjiga (kamo će ih samo staviti?), note za glazbu Manjuszkog i Chopina koje nitko nije svirao na pijaninu u gostinjskoj sobi (bio je nevjerojatno raštiman), kostimi koje više nikada neće nositi – sve doneseno što nije imalo isključivo praktičnu vrijednost predstavljalo je želju za vjerom u prošli život i potrebu za utjehom što su ga napustili.

U knjizi se opisuje pothvat poljske dive Helene Modrzejewske koja je s malom grupom prijatelja emigrirala u Kaliforniju i osnovala komunu. Odabrani citat ilustrira stanje grupe nakon osnivanja komune. Indirektnim opisom predmeta Sontag naznačuje kolebanja unutar grupe…

Međutim, ovakav odnos prema predmetima nije karakterističan samo za opisanu komunu. Nalazimo ga u  svakodnevici i vlastitoj vezanosti za mnoštvo malih nepotrebnih predmeta.

Do sada sam se bavila relacijom autor ↔ tekst ↔ čitatelj u kojoj je tekst igrao središnju ulogu, a autor i čitatelj uspostavljali su naizmjenično posesivne odnose. Svim navedenim situacijama zajedničko je sljedeće:

1. Autor teksta ima ime i određeni status

2. Tekst je naslovljena, zatvorena cjelina

3. Čitatelj može biti imenovan ili anoniman sa sklonošću vlastitoj interpretaciji teksta.

Odnos može podsjetiti na roditeljski kontekst zaštite i prihvaćanja.  Važno je spomenuti da ovakve relacije mogu funkcionirati kod književnih tekstova, znanstvenih radova i članaka, kritika, ali i dnevničkih zapisa. Pretpostavljam da se problem može proširiti i na povijesne dokumente, tj. na sve situacije u kojima je autor poznat.

Autor uspostavlja zaštitnički odnos nad tekstom, a tekst ima veću ili manju autonomiju u odnosu prema autoru (Hirsch, 1971).

Krnji tekstovi

Postoji i druga vrsta tekstova koji su krnji na neke ili sve niže navedene načine:

• nisu potpisani (ili autorstvo nije definirano)
• nedostaje im cjelovitost jer su napisani fragmentarno
• bazirani su na informaciji

Ovakve tekstove nalazimo u domeni oglašavanja i njihov zadatak je informiranje o nečemu. To su reklame i nalaze se u podređenom položaju u odnosu na temu, tj ono o čemu informiraju. Obzirom na navedeno, mogu biti nedužne ako samo informiraju, ili nagovaračke ako stvaraju želju ili pokušavaju utjecati na ponašanje (Barnard, 1995). Mjerila kvalitete koja se mogu primijeniti na tekstove iz roditeljskog odnosa ovdje nisu primjenjiva, jer se kvaliteta ne procjenjuje na temelju teksta, već se nalazi izvan teksta. Forma teksta je zanemarena, jer se tekst vrednuje obzirom na simboličko značenje, pa se vrlo često pojavljuje kombinacija teksta i slike.

Reklame, tj. tekstovi oglašavanja mogu biti opasne jer im je cilj utjecanje na ponašanje. Moguća relacija izgleda ovako:

Oglašavanje → stvaranje osjećaja da nešto nedostaje → usmjeravanje želje → stvaranje lažnih ideala → identifikacija ljudi i reklamiranog (ne nužno proizvoda) → ideologija

Riječ oglašavati je prevediva s engleskom riječi advertising, a korijen riječi se nalazi u latinskom ad – prema, i vertere – okrenuti. Proizlazi značenje – skrenuti pažnju na nešto. Jedno od prvih pojavljivanja riječi advertisement je u Shakespearovim tekstovima, a funkcija je slična kao u navedenim reklamama – skrenuti pažnju na nešto, tj. pokušati utjecati na ponašanje/događaje…

Zahtjev za jednostavnim znakovima jest zahtjev za određenošću smisla. 3.20101 / 3.23

ili

Raščlamba znakova mora jedanput doći do kraja, jer znakovi, ako uopće trebaju nešto izražavati, moraju imati značenje na jedan zauvijek gotov način. 3.201.02

Naravno da Witt. uopće nije pisao o oblikovanju, a pojam znak uopće nije shvaćao u kontekstu oblikovanja. Njega su zanimali logički principi koje je pokušao primijeniti u širokim potezima… no, zanimljivo je poklapanje s oblikovnim principima… konkretno – dizajnom u ovom slučaju.

Promotrim li znakove iz  svakodnevnog okruženja, uočavam princip pojednostavnjenja (barem kod onih uspjelijih znakova i simbola). Pojednostavnjenje oblika dovodi do reduciranja značenja. Na taj način osigurava se  jednoznačnost i onemogućava manipulacija značenjem. Jednostavan geometrijski oblik nikoga ne navodi na naraciju ili stavove, dok apstraktna slika može biti pravi poligon za najrazličitije interpretacije, stavove, komentare i slično.

Što je s tekstom? Čini se da se Witt. djelotvorno zaštitio od kojekakvih interpretatora samom činjenicom da je tekst oblikovao unutar strukture koja  nije linearna, već se razvlači u nekakovoj čudnoj interaktivnoj prostornoj mreži. Premise nemaju značenja same po sebi, već ih treba sagledati unutar šireg konteksta.

Prototraktat obiluje pojmovima koji se pojavljuju u linearnim nizovima, pa nestaju, pa se ponovo pojavljuju. Učestaliji pojmovi i relacije bili bi sljedeći:

Pojmovi pripadaju različitim kategorijama, uspostavljaju različite relacije, a pravo značenje ostaje nedostižno…

ponekad se pitam ne bi li bilo jednako korisno čitati tekst na njemačkom originalu (koji ionako ne razumijem), pa pustiti da se riječi-znakovi slažu po nekakvom apstraktnom redu – poput šifre.

Čini se da semantička autonomija teksta nije upitna, a nema opasnosti niti od semantičke promjenjivosti o kojoj piše Hirsch, jer se tekst pokazuje imunim na vremenski kontekst ili ponovna čitanja i iščitavanja.

Značenjem se bavio Hirsch tumačeći relaciju autor ↔ tekst ↔ čitatelj. Hirsch je koristio pojam semantička autonomija teksta kako bi naglasio nezavisan položaj teksta u odnosu na autora, vrijeme ili pojedinačna čitanja teksta.  Glavna postavka je:

značenje teksta je javna stvar.

Autor može promijeniti stavove, tekst će zadržati svoje značenje … Hirsch navodi primjere u kojima je tekstu naknadno pridano značenje koje se zadržalo i citiralo iako nije proizlazilo iz samog teksta…

Postoje jednostavne situacije koje omogućuju jednoznačna čitanja – npr. tehnički manuali za upotrebu nekog aparata. Isto tako postoje izuzetno komplicirane situacije koje otežavaju interpretaciju jer istovremeno nekoliko parametara treba biti zadovoljeno – npr. prevođenje poetske forme u drugom jeziku – jer treba zadržati značenje i ritam jezika istovremeno.

Slika

U našem vizualnom okruženju također postoje jednostavne situacije koje omogućuju jednoznačno iščitavanje – npr. prometni znakovi koji su univerzalni …

Međutim, čim se pomaknemo na višu razinu apstrakcije, nastaju problemi. Što je krug?

Da li neki od crteža evocira značenje?

Među crtežima skriveni su simboli za neograničeno, kartu svijeta (mappa mundi), yin – yang, hijerarhiju, spoj nebeskog i zemaljskog, Krista Pantokratora … da navedem tek neke.

Krug omogućuje sva navedena značenja zbog svog karakterističnog oblika koji karakterizira:

• središnja točka
• zatvorenost
• dinamičke karakteristike.

Zbog svega navedenog, krug može simbolizirati cjelovitost, mjesto, kretanje, jedinstvenost, ishodište, nepromjenjivost…

A sve navedeno treba začiniti povijesno-socijalno-kulturnim kontekstom…

Nešto poput zaključka

Čini se da je jako teško otkriti pravo značenje prikazanog ili napisanog. Spontani pogled promatrača ili  upornost spontanog čitača kao da ne mogu doći do pravog značenja. Čini se da bi svaki promatrač/čitač morao dobro poznavati kontekst djela, te se tek onda upustiti u odgonetavanje značenja…

iz čega proizlazi

To je zamka koju je namjestila suvremena kritika kako bi sebi omogućila pravovaljanost. Hirsch navodi kako je kritika  učinila upitnom intenciju autora i izolirala tekst od autora što je dovelo do autonomnosti kritike… što pak dovodi do zamjene uloga u kojoj djelo-subjekt nije u središtu, već postaje sredstvo-objekt, a interpretacija, koja se nalazi izvan konteksta (vanjski tumač) dolazi u središte.

Suvremena likovna kritika bi mogla biti zgodan primjer za ovako nešto…

autor ↔ tekst ↔ čitatelj.

Čini se da je tekst nekako smješten u središte, te da autor i čitatelj ne dolaze u direktan odnos. Na taj način, tekst postaje samodostatan, neovisan o autoru, čitatelju, kontekstu, pa ako zadovolji sve te kriterije otvara se bezvremena mogućnost da bude umjetničkim djelom.

Međutim, otvaraju se problemi interpretacije… Interpretacija je oblik aktivnog čitanja teksta, pa omogućuje subjektivnost. U teoriji, interpretacija se bazira na nekoliko faza poput poznavanja konteksta nastanka djela (autor, vrijeme, socijalni kontekst itd.) ili poznavanja interpretacija drugih autora. Svrha ovog je postizanje valjanosti interpretacije.

Međutim, što je sa subjektivnim interpretacijama teksta? Pretpostavljam da takve interpretacije nemaju ambiciju da postanu opće prihvaćene istine, a njihova važnost ne seže dalje od individualnog čitača. Ovakve interpretacije mogu imati veliku osobnu važnost, ponekad čak i kreativni potencijal, a problemi nastaju pri napuštanju individualne sfere i ulaska u javnu sferu… tj kad se pojavi intencija da postanu opće… A naša stvarnost je puna takvih neargumentiranih interpretacija s ciljem da postanu opća pravila.

Moglo bi se reći da prva vrsta interpretacije pripada jeziku znanosti, a na onu drugu ima pravo baš svatko …što je zapravo ulazak u domenu politike.

Naime, u susretu s rečenicama poput:

Svijet je ukupnost činjenica, ne stvari. 1.1

Stanja stvari neovisna su jedna o drugima. 2.061

Samo ako postoje predmeti može postojati čvrst oblik. 2.026

Logičke skele okolo slike određuju logički prostor. 3.2141 / 3.42(3)a

Kao dva mladića u basni, njihova dva konja i njihovi ljiljani. Svi su oni u stanovitom smislu jedno. 4.011411 / 4.014 (3)

kako ne osjetiti zbunjenost? Pogotovo ako se tekst ne čita iz perspektive filozofa…

Nametnule su mi se sljedeće zamisli vezane uz proces čitanja:

◊Tekst nikako ne treba čitati linearno (baš i nije neko otkriće – deja vu). ◊Tekst možda kombinira hijerarhijsku i interaktivnu strukturu… a možda se mogu primijeniti i hipertekstualne metode čitanja (u oblicima on-line teksta). ◊Moguće je potpuno zanemariti  smisao (sadržaj) postavki i surfati po tekstu putem pojmova. ◊Na razini rečenice ne zavšava niti jedna postavka, već se produžuje negdje u tekstu. ◊Upitno je značenje pojmova jer ništa nije onako kako se čini da jest…

Nakon prvobitnog šoka, tekst me zainteresirao jer nameće posebnu metodu čitanja koju tek treba otkriti… prava verbalna zagonetka.

Stvari u ovom kontekstu označavaju vrlo široko polje djelovanja poput: filozofije, matematike, književnosti, logike, fizike, botanike…. ali ne i politike.